Kamo ste se uputili i koliko je putovanje trajalo?
Krenula sam na Everest trek u Nepalu – to je već moj drugi posjet ovoj prekrasnoj zemlji. Putovanje, uključujući prelete, transfere i sam trek, oduzelo nam je tri tjedna. Svaki je dan bio drugačiji, pun novih pogleda, izazova i tišine kakvu se kod nas rijetko doživi.
Je li to bilo solo putovanje, ili ste putovali s nekim?
Početni plan zvučao je kao klasični ženski izlazak – četiri prijateljice koje su se odlučile za malo netipičnu avanturu. Na kraju se, međutim, naš tim proširio za dvojicu muškaraca koji su nam se pridružili. Sve smo organizirali sami, od avionskih karata do smještaja, a na samom treku pratio nas je jedan iskusan nepalski vodič koji nam je bio i oslonac i inspiracija.
Koji je bio glavni cilj ili motiv ovog putovanja?
Iskreno – cilj nije bio „osvojiti” Everest Base Camp, nego prije ponovno pronaći samu sebe. Trebala sam usporiti. Izaći iz svakodnevnog vrtuljka obaveza, odluka i stalnog razmišljanja. Htjela sam pročistiti glavu, napokon je na trenutak samo pustiti da bude – bez pritiska, bez očekivanja.
Nepal je u tome čarobno mjesto – ta jednostavnost života, tišina planina, čudesna energija u hramovima, osmijesi lokalnih ljudi i pogledi na snježne vrhove, sve to tjera čovjeka da bude ovdje i sada. A kad se potom prvi put zagledate u Everest, potpuno vas zateče. Ne zbog visine ili slave tog mjesta, nego zbog one tihe snage koja iz njega zrači.
Ovo putovanje za mene je bilo povratak sebi – radosti u običnim stvarima, zahvalnosti, unutarnjem miru. Bilo je to putovanje ne samo po brdima Himalaje, nego ponajprije put prema unutra.
U kakvom ste terenu obuću najviše koristili?
Barefoot obuću imala sam na nogama praktički cijelo vrijeme treka – od nižih nadmorskih visina pa sve do trenutka kad je počeo snijeg i morala sam preobuti gojzerice. Hodala sam u njima po kamenitim stazama, seoskim puteljcima, stepenicama i prašnjavim dionicama. Iskoristila sam ih, međutim, ne samo u planinama – nosila sam ih i u šetnjama Katmandujem i u avionu, jer su iznimno udobne i lagane. Bile su mi najčešći „partner” tijekom cijelog puta.
Kako vam se obuća pokazala – što biste istaknuli s obzirom na udobnost, izdržljivost ili funkcionalnost?
Pokazala se odlično. Istaknula bih ponajprije koliko se u njima čovjek kreće prirodno – stopalo može raditi kako treba, pa sam se zahvaljujući tome osjećala slobodnije, opuštenije. Nema žuljeva, nema pritiska – ni nakon dugog dana. Istodobno me iznenadila njihova izdržljivost – unatoč svakodnevnom opterećenju na planinskim stazama u zahtjevnijem terenu ostale su u savršenom stanju. Brzo se suše, dobro dišu i jednostavno funkcioniraju. U kombinaciji s kvalitetnim čarapama radilo se o vrlo udobnoj i pouzdanoj obući.
Je li obuća imala neko svojstvo koje vas je tijekom puta iznenadilo?
Iznenadilo me što sam se i na kamenitoj i neravnoj podlozi u njima osjećala stabilno i sigurno. Čovjek si u početku kaže da mu treba debeli potplat, ali često je istina suprotna – dovoljno je da stopalo ispravno radi i da osjeća teren. Ugodno me iznenadilo što sam u njima mogla proći doista velik dio treka bez osjećaja umora ili preopterećenja. Barefoot obuća za mene je postala simbol lakoće – ne samo fizičke, nego i psihičke. Kao da su me podsjećale da je ići polako, prirodno i s poštovanjem prema vlastitom tijelu najbolji put.
Možete li opisati neki upečatljiv doživljaj ili trenutak koji povezujete s putovanjem (a idealno i s obućom)?
Jedan od nezaboravnih trenutaka bio je kad sam nakon cjelodnevnog treka shvatila da sam svoje gojzerice zaboravila u Namche Bazaru. U tom sam si trenutku rekla da to baš i nije idealno, ali nisam paničarila – znala sam da teren zasad nije toliko zahtjevan i da s barefoot obućom mogu nastaviti dalje. Stvarni bi problem nastao tek kasnije, kad je došao snijeg i gojzerice bi bile neophodne.
Srećom, naš nepalski vodič sve je brzo sredio i gojzerice mi je još iste večeri donio petnaestogodišnji dečko iz lokalne zajednice. Taj me trenutak jako razveselio i pokazao mi koliko se na tamošnje ljude može osloniti.
Je li na putu bio neki zahtjevniji dio gdje se obuća doista pokazala?
Jedan od zahtjevnijih dijelova bio je dan kad smo dugo silazili – hodali smo nekoliko sati u komadu po kamenitoj stazi gdje je svaki korak tražio koncentraciju. Teren je bio razrovan, pun odvaljenog kamenja i korijenja. Iznenadilo me koliko sam se mogla osloniti baš na barefoot obuću. Zahvaljujući tome što u njima osjećam svaku neravninu, išla sam po osjećaju, korak po korak.
Mnogo ljudi misli da barefoot obuća nije za planine. Ja sam, naprotiv, shvatila da, kad stopalo doista radi kako treba, može podnijeti puno više nego što bih očekivala. Bio je to pomalo izazov – ali savladan s lakoćom, i to doslovno.
Biste li preporučili našu obuću nekome tko planira sličan tip putovanja?
Svakako da. Naravno, ovisi o konkretnom terenu i navikama svakog čovjeka, ali ako već imate iskustva s barefoot obućom i znate kako vaše tijelo na nju reagira, ona može biti sjajan suputnik i na ovako dug i zahtjevan trek. Za mene je barefoot obuća tijekom puta bila simbol slobode, lakoće i kontakta sa zemljom. Iako sam u nekim dionicama obula gojzerice, barefoot obući sam se uvijek rado vraćala.
Koje bi tri riječi po vašem mišljenju najbolje opisale vaše iskustvo s našom obućom?
Lakoća – sloboda – povjerenje.
